Brenda Boykin i Jan Luley trio

Već je davno zapažena zanimljiva pojava selidbe brojnih afroameričkih jazz-pjevačica, koje domovinu mijenjaju za manje-više stalan boravak i djelovanje u zapadnoeuropskim zemljama. Sve je zapravo počelo još sedamdesetih godina prošlog stoljeća s dolaskom Donne Hightower u Španjolsku, da bi se poslije nastavilo nizom takvih primjera vrlo dobrih i profiliranih pjevačica tipično crnačkih stilskih odrednica, gospela, bluesa i jazza, rukovođenih jamačno i zajedničkim motivom teških egzistencijalnih prilika u domovini, odnosno evidentnih traženja novih tržišta za svoj tip interpretacije.

Među tim pjevačicama, koje su se skrasile većinom u Njemačkoj, vrijedi spomenuti Lillian Boutte, Jan Harrington, Angelu Brown, Sidney Ellis, Joan Faulkner i Karen Carroll iz Chicaga, kći nekad vrlo poznate jazz-pjevačice Jeanne Caroll. Bilježimo doduše dosad i jedan obrnut slučaj, i to glasovite jazz-pjevačice Dee Dee Bridgewater, koja se nakon godina provedenih u Parizu i nastupa po europskim pa i našim pozornicama, odlučila vratiti u SAD. Većinu je od spomenutih doseljenih vokalistica tijekom svog sedamnaestogodišnjeg postojanja ugostio varaždinski festival tradicionalnog jazza i bluesa, a neke i Zagreb, te ove godine pjevačicu Sidney Ellis i Kastavski blues festival. Sve se te pjevačice mogu pohvaliti gotovo identičnim počecima pjevačkih karijera. Naime, kao mlade počele su pjevati u zborovima lokalnih crkava, i odatle proistječe njihov afinitet prema crnačkoj glazbi i tradicionalnom tipu izvođenja jazza, koji se istina danas u SAD-u, pa i drugdje, teško nosi s komercijalnim pristupima većine današnjih crnačkih vokalnih interpreta.

U taj se kontekst sa sigurnošću može svrstati i nedavni dolazak blues- i jazz-pjevačice iz Oaklanda u Kaliforniji, Brende Joyce Boykin, koja se nakon brojnih uspješnih turneja na pozornicama Južne Amerike, Meksika, Novog Zelanda i Japana, prije dvije godine poput drugih odlučila skrasiti u Njemačkoj, postavši tako dostupnija i europskoj glazbenoj sceni. Brenda Boykin autentična je interpretkinja američkog gospela, bluesa i klasičnoga jazza, pjevačica je snažna glasa velika raspona te dobre intonacije klasičnoga blues- i jazz-repertoara. Kao vrlo mlada počela je poput većine spomenutih vokalistica također pjevati u crkvenom zboru, ovaj je put to bio North Oakland Baptist Church, a danas će interpretacijama zacijelo razveseliti svakoga istinskog ljubitelja bluesa i dobroga starog jazza. Kad se samo pogleda lista njezinih vokalnih prioriteta, a tu se spominju legendarni pjevač Percy Mayfield i blues-interpreti poput Lowella Fulsona i Jimmyja McCracklina, stvari stilski odmah postaju jasne, a kao nekadašnja studentica klarineta te potom i univerziteta Berkley u Kaliforniji, Brenda Boykin nije imala većih glazbenih problema sa svojom edukacijom vokalnog interpreta, repertoarom pa i samom karijerom.

Došavši u novu njemačku sredinu uopće ne čudi što se vrlo brzo susrela s jednim od najpoznatijih njemačkih pa i europskih funky-pijanista Janom Luleyjem, glazbenikom duge i uspješne karijere, na stilski profiliranu polju gospel-songa, bluesa, spirituala, kreolskoga jazza, swinga i mainstream jazza, te u ovom slučaju s njegovim klasičnim jazz-triom s kojim će ubrzo snimiti i svoj europski diskografski prvijenac, vrlo zapažen disk See Ya Later. U triju su uz spomenutoga Luleyja bili kontrabasist zapažene pizzicato- i arco-tehnike instrumenta Paul G. Ulrich, dugogodišnji član sastava legendarnoga njemačkog pijanista Paula Kuhna te mladi takvu jazz-izričaju koncepcijski ne baš prilagođen bubnjar Tobias Schirmer, koji ne bi trebao sve skladbe, te napose sola i chase-koruse, svirati s otvorenim snarom na malom bubnju, a kao gost se na snimljenu materijalu od četrnaest pretežito poznatih skladbi pojavljuje gitarist Roman Klöcker. O tom se albumu s razlogom raspisala ne samo njemačka jazz-periodika, pa bi o njem i ovdje valjalo reći koju.

Program diska See Ya Later započnje interpretacijom klasične blues-teme Dona Redmana i Andyja Razafa Gee Baby Ain’t I Good To You ovaj put s arco-ulogom kontrabasa, slijedi Deed I Do, izvedba u kojoj se Brenda Boykin predstavlja i kao interpretkinja balade te klasičan blues Trouble. U poseban bismo set mogli svrstati izvedbe klasičnih tema iz repertoara Dukea Ellingtona, It Don’t Mean A Thing i Mood Indigo s dosta originalnih ideja, a i nekoliko klasičnih jazz-tema i balada poput Exactly Like You, Blue Skies, Bye Bye Blues i It’s Been A Long Time, da bi se pri kraju programa diska Brenda Boykin predstavila u svjetlu u kojem je svoje pjevanje i započela, a to znači u gospelu What A Friend We Have In Jesus.

Jedina su zamjerka inače vrlo dobru disku možda spomenuto, za takav tip jazza neadekvatno, sviranje bubnjara Schirmera te izbor nekih pjesama u kojem se mogla naslutiti i namjera podilaženja komercijalizmu. Program je diska mogao primjerice proći bez Jambalaye na račun nekih drugih tema te tako i u programskom smislu postati besprijekoran, jer Brenda Boykin ne bez razloga kao neke od svojih uzora navodi ne samo spomenute izvrsne interprete bluesa već i profilirane i poznate pjevačice jazza kao što su LaVern Baker, Sarah Vaughan, Dakota Staton i Nancy Wilson. Bilo bi stoga svakako zanimljivo poslušati i dva ranije izdana albuma Brende Boykin, Bourbon And Cornbread i Home Cookin’, ostvaren s gitaristom Ericom Swindermanom.